Godina je počela radno. Za produženi vikend 4.-6.01.2014. odlučili smo se odazvati na poziv naših prijatelja iz Speleološkog društva Karlovac i s njima nastaviti istraživanje Donje Cerovačke špilje kod Gračaca.

Pošto mi je cijela prošla godina bila u znaku Lukine jame (bila sam tajnica ekspedicije i osoba za rješavanje svih mogućih i nemogućih problema na logoru), u kojoj sam bila 6-7 puta i provela tko-zna-koliko sati na špagi, veselila sam se pravoj špilji.

Konačno bez bezbroj sati i metara na užetu, bez žuljanja pojasa i teške transportke ispod.
Alen i ja smo krenuli 4.1. ujutro iz Bregane i pokupili u Samoboru Akija (Dedu) i Saleta Milenog pa pravac Kijani, Gračac. Tamo smo trebali spavati kod Ante i Natali na posjedu, svega 10-ak minuta vožnje udaljeni od Cerovačkih.

Put je većinom protekao u mom neuspješnom objašnjavanju ženskog mozga Saletu i Akiju, dok je Alen mudro ostao van razgovora. Na kraju su zaključili da sam si u 5 minuta uspjela skočiti u usta i da mi džabe objašnjavanje. Pih. Sunce se u međuvremenu pojavilo i taman kad me toplina uljuljkala u san netko me oko 11:45 trgnuo: „Eto nas“. Lijepa drvena kućica je stajala nasred livade, a pored je tekla Otuča – neprocjenjivo!

Čim smo izašli iz auta naši karlovački prijatelji su nas veselo dočekali. Oni su u Kijane došli večer prije. Ušli smo unutra i navalili na kasni doručak – u špilju ne treba gladan. Brko (Peđica) je počeo formirati trupe i na krupnom nacrtu špilje objašnjavao što je čiji zadatak. Kad je svima bilo jasno što i gdje rade, spremamo opremu i krećemo. Nakon 10-ak min došli smo do mjesta gdje ostavljamo aute, presvlačimo se i krećemo pješke prema ulazu. Ovi blagdani uzeli su maha i brzo sam se uspuhala. Srećom, ulaz nije daleko i oko 14:00h svi smo tamo – nas 18. Grupno fotkanje i krećemo!

U Cerovačkima sam bila par godina prije, ali samo u turističkom dijelu. Nije me se baš dojmio. Umjetna rasvjeta, kablovi, stepenice – previše se vidi utjecaj ljudske ruke. Uskoro prelazimo taj dio i jedan po jedan prekoračujemo špagicu koja označava kraj turističkog dijela i zabranu prolaska. Ali ne i za speleologe. Brzo dolazimo do željeznih stepenica po kojima moramo jedan po jedan pošto nisu pretjerano čvrste. Kad smo se svi skupili na dnu, ekipe su se raspršile – svaka u svoj dio špilje. Zadataka je bilo puno – fizički prolazak u nove dijelove, topografsko snimanje, fotografiranje, penjanje, skupljanje faune itd. Moju ekipu – Alena i Saleta Milenog, Peđa je proveo do upitnika koje su dečki trebali ispenjati. Kako nam je kojeg pokazivao, tako su se Saletu sve više i više proširivale oči i nije mogao dočekati da konačno krene u akciju.

Zaustavili smo se na Velikom saljevu iznad drvenih lojtri. Tamo su se dečki odmah prihvatili penjanja, a pridružili su nam se i Matija i Tin koji su sve to i topografski snimili. Ja sam za to vrijeme fotkala i skupljala faunu. Dečki su uspjeli zatvoriti par upitnika, a jedan i spojiti. Za to je vrijeme Aki bio s Gocom u završnom kanalu gdje su se bavili Blatnim penjem i Penjem smrti. Ostale ekipe također su bile uspješne. Dio je izašao iz špilje ranije kako bi nama ostalima pripremio toplu večeru. Kao po dogovoru svi smo izašli van oko 22:00 i uputili se u Kijane. Jedemo finu klopicu – gulaš i super hot vege rižoto i nastavljamo druženje do sitnih sati.

Idući dan buđenje je bilo od 7:00 do 11:00h. Dio ekipe otišao je napuniti akumulatore u Gračac. Dok ih nije bilo dobili smo pojačanje od još 4 osobe i 1 psa. Sad se naše istraživačko društvance popelo na brojku od čak 22-oje! Doručak, slaganje opreme i opet raspodjela zadataka. Ovaj put nas je dopao završni dio špilje. Da bi došli do njega treba proći suženje od nekih 15-ak metara gdje se puže na sve četiri. Hm…da mi je baš svejedno nije, ali kako će svi tako ću i ja! Krećemo i uskoro smo opet pred ulazom – oko 13:30h. Dio ekipe ostao je u bazi kako ne bi ostali gladni kad dođemo iz špilje. Peđa opet upozorava: „Znači, zadnji izlaze do 00:00h i obavezno se upišite u bilježnicu kad izlazite da ne bi nekoga ostavili unutra!“. Poslušno kimamo glavama i krećemo – ekipa po ekipa.

Brzo prelazimo Veliki saljev i dolazimo u kanal s velikim kaskadama. Visoke su prosječno 1,5m i zaista su predivne. Neke su do vrha pune vode, a neke skroz suhe. Htjela sam ih fotkati, ali dečki nemaju milosti i moram trčati za njima. Budem pri povratku. I uf, eto nas do suženja. Počinjem od nervoze gristi nokte, ali Goc me smiruje: „Ne brini, nije tako usko“. Puštam ga ispred sebe, krećem i brzo izlazim van – pa i nije bilo tako strašno! Iz tog malog suženja ušli smo u ogroman prostor koji nitko od nas ne može osvijetliti svojom lampom. Pomogla sam Alenu i Saletu odnijeti opremu do dijela koji su oni trebali pogledati, a do kojeg nas je doveo Aki . On je bio u Cerovačkima više puta pa se tu osjeća kao doma. Vratili smo se u veliki kanal gdje su Aki, Tin i Goc penjali neke upitnike. Mene su zabavili zanimljivi kristalići na jednom dijelu dvorane. Malo fotkanja akcije, faune, kristalića i Alen i Sale već su bili tu. Vele: „Ima perspektive“.

Odmaramo, dijelimo par naranča i krećemo prema van. Opet suženje. Krenulo je dobro i onda u jednom dijelu panika. Iza mene je bio samo Aki pa mu signaliziram da se vrati malo unatrag. „Sve ok?“ veli on meni. „Ma je“. Duboki udah, dva, tri i tjeram samu sebe: „Ajde ne fantaziraj, kreni“. Poslušam samu sebe i za par sekundi sam vani. Osmijeh na licu i ponos zbog brzog svladavanja panike. Dolazimo do kaskada. Srećom, ovaj put su imali sluha za moje fotkanje iako bez jake rasvjete moj fotić nema šanse u borbi s tamom špilje.

Krećemo van. Kod vještičjeg šešira srećemo Matiju, Belog i jadnog Kikija koji se uspio smočiti do gaća pa je odlučio krenuti s nama van. Na izlazu se upisujemo u bilježnicu. Izlazimo van i uspavana osjetila nam se aktiviraju – šuma i kišica koja je počela padati mirišu savršeno! Silazimo do auta, oblačimo mokrog Kikija i odlazimo na pivu u Gračac. Nakon što smo se malo zagrijali odlazimo u svoju kućicu. Tamo nas dočekuju fini grah, a cure su se potrudile i napraviti kiflice ispod peke, mljac, njam!

U ponedjeljak se budimo oko 10:00. Lijeno se povlačimo oko kućice, peremo opremu u Otuči i lagano spremamo stvari. Oko 14:00 je bilo vrijeme za polazak. Pozdravljamo se s našim dragim karlovačkim prijateljima i uz obećanje da prvom prilikom dolazimo opet, krećemo put Bregane.

Članovi istraživačkog društvanca:

Speleološko društvo Karlovac: Predrag Rade, Goran Mandić, Boris Bukovčak, Tin Rožman, Morana Rožman, Kristijan Pereško, Tomislav Mojčec, Ivana Klokočki, Marina Trpčić, Lidija Kožar, Ivan Belan, Josip Belan, Neven Ris

Breganja: Alen Kirin, Andrej Turina, Tamara Mihoci, Saša Kmezić

Speleološka udruga Estavela: Dalibor Reš

Speleološki odsjek Dubovac: Matija Horvatin

Ostali: Jelena Kajtež, Gordana Belan, Mirna Rade

Tekst: Tamara Mihoci
Foto: Tamara Mihoci

Ostale fotografije provjerite u našoj foto galeriji