Klek je krajnji sjeveroistočni greben Velike Kapele visok 1182 m iznad grada Ogulina. To je jedno od najatraktivnijih i najpopularnijih planinskih odredišta u Hrvatskoj.

 

Ima oblik 3-4 km dugog hrpta strmih strana, na čijem vrhu je 200 metara visoka stjenovita glava. Klekova stijena ispod vrha bila je prva škola hrvatskih alpinista i u njoj je izveden velik broj prvenstvenih penjačkih uspona. Najstariji pisani podatak o usponu na Klek datira iz 1838. godine kad se Josip Jelačić u pratnji saskog kralja Friedricha Augusta II., poznatog botaničara amatera, popeo na Klek. Klek je jedan od botaničkih rezervata, na njemu obitavaju i mnoge zaštićene životinjske vrste: vuk, medvjed, ris, tetrijeb gluhan i divlja mačka. 

Prilazi Kleku: 

Bjelsko – pl. dom Klek – vrh Klek 1.20 h (Tradicionalni je prilaz iz sela Bjelskog na cesti Ogulin – Jasenak. Razmjerno je strm, ali je najkraći. Nakon 50’ uspona kroz šumu stiže se do planinarskog doma Klek pod vršnom stijenom. Uspon od doma na sam vrh traje 30’, a na usponu se treba mjestimično koristiti i rukama (postavljene su sajle za osiguranje). Uspon na vrh može biti za kišnog vremena ili po snijegu vrlo opasan).
Ogulin – Kneja – pl. dom Klek – vrh Klek 3.30 h
Jasenak – Musulinski Potok – Bjelsko – pl. dom Klek – vrh Klek 5.30 h  

 

Hreljin Ogulinski – Vitunj – vrh Klek 5.30 h

OK, za ubuduće ću ovakve informativne tekstove o planini na koju se spremamo čitati prije pentranja, jer ne znam ko bi me uspio uvjeriti da bi baš bilo zgodno otići na tamo neki Klek, gdje obitavaju, pazi sad: vuk(!), medvjed(!!), ris(!!!), tetrijeb gluhan(ha?) i divlja mačka (to postoji u Hrvatskoj?!).

Uglavnom, ništa od te ekipe iz vica nismo vidjeli. 

Naravno da nismo izabrali tradicionalni prilaz iz sela Bjelskog, to je nama prekratko, idemo mi iz Ogulina. Poslije smo saznali da su tom stazom valjda zadnji išli ovi dečki Josip Jelačić I Fridrik  August 1838. godine.
U Ogulinu smo bili kratko, kavica, rakijica I to, ali grad me šarmirao na prvu.

Grad Ogulin smješten je u sjeverozapdanom djelu Hrvatske u Karlovačkoj županiji u podnjožju planine Klek, a u njegovom podzemlju nalazi se ponor rijeke Dobre, koji i danas žitelji ovog kraja zovu “Đulin ponor”.  Ime mu, vjerojatno, potječe od latinske riječi “ob gula”, što znači ždrijelo ili ponor. Uz tu pretpostavku, izvedenica se odnosi na ponor rijeke Dobre u gradu Ogulinu.  

No, legenda kaže ovako: Ponor rijeke Dobre dobio je ime po mladoj djevojci, koja se zvala Đula ili Zulejka. Legenda potječe iz XVI. st. Zulejka je bila plemenitog podrijetla. Roditelju su, kako je to tada bio običaj, obećali Zulejku starijem plemiću za ženu.
Međutim, nakon jedne velike bitke s Turcima, u Ogulin je stigao mladi krajiški kapetan Milan Juraić. Milan je branio frankopansku utvrdu u Tounju. Kad ga je Zulejka ugledala, na prvi se pogled zaljubila. Milan je smrtno stradao u bitci s Turcima. Čuvši to, Zulejka ili Đula sunovratila se u ponor rijeke Dobre zbog svoje nesretne ljubavi. Tako je ponor dobio ime Đulin ponor. Pogledate li bolje liticu iznad ponora, možete vidjeti profil muškarca koji gleda prema ponoru. Ogulinci kažu da to Milan gleda kud je nestala njegova Đula. 

Vrlo jednostavno je objašnjeno od kuda treba krenuti. Mi nismo uspjeli iz prve. Ni iz druge. 

Od željezničkog I autobusnog kolodvora (čega?! gdje?!) treba proći poprečno (Krešo se češka iza uha, ja pokušavam biti pametna, Tamara je naravno optimistična; ma to je tu negdje ziher) kroz grad do kanjona rijeke Dobre (nitko se ne usudi priznati da ne vidi niti rijeku, a kamoli kanjon) I poći uz njega lijevo 5’ (pet minuta čega? nogu, auta, čamca?!) do mjesta gdje se desno uz kanjon odvaja cesta za Vučiće (koga?!) Cestom se ide 30’ (čime, striček, ČIME?!) do proširenja cesta prije male hidrocentrale (nemoj me jebat?! kakva mrkla hidrocentrala) gdje markacija skreće bla bla bla… 

Uglavnom, spasio nas je neki istrošeni kakti prometni znak s nacrtanim bakom I dedom kak planinare, pa smo se uz njega nekak dočepali prve markacije. Doduše, nismo baš bili sasvim sigurni upozorava li taj znak na opasnost od penzionera, koji bi nas mogli zatuć u šumi, al hrabri smo mi. 

Ne može baš puno ljudi shvatit koliko je veselje kad nakon muvanja I vraćanja I očaja, ugledaš tu malo bijelu točku u crvenom J. 

A na putu prema Kleku smo ih bome čeznutljivo očekivali svako malo. Staza je očajno (ne)markirana, prilično zapuštena, više markacija je bilo na posječenom drveću nego živom. Tak da smo zalutali nekih 7-8 puta. Ne više od 10. 

Nije mi se baš nešto svidio taj prvi dio puta kroz šumu, nije posebno naporan, ali mi nije lijepa ta šuma. Nekak je zapuštena, I djeluje prljavo,  I nije mi mirisala onak kak šuma treba mirisat. 

Kako je nastao Klek?
Odgovor je narod ogulinskog kraja zadivljujuće riješio. Klek je bio jedan od naših starih slavenskih divova. Sukobio se sa staroslavenskim vrhovnim Bogom Perunom. Taj ga je silnik počeo goniti. Klek je bježao, sve se više umarao i na mjestu današnje planine Perun ga je sustigao i strijelom pogodio u nogu. Od umora i boli, a posebno od straha Klek je pao i skamenio se. Otud lik Kleka kome se vidi glava, skvrčene noge i uzdignuta stopala – stijene Klečice. Od krvi koja je isticala iz Klekove noge nastao je Klečki potok. Taj potok nikada ne presušuje. 

Nakon što smo se izborili sa šumom za pravi put, izbili smo na neke totalno slatke I pitome livadice I puteljke. Fest mi se svidjelo što smo veliki dio puta vidjeli taj naš Klek, I iako nije nimalo motivarajuće vidjet tamo negdje u daljini tu neku stjenčugu, do koje ti se čini da imaš barem tri dana hodanja, osjećaj kad se popneš na tu istu stjenčugu I pogledaš koji put si prevalio, je nezamjenjiv i neopisiv. 

Ne sjećam se baš točno, ali mislim da smo nakon tih livada opet završili u šumi (joj, da, u jednom dijelo smo I po cesti hodali, tamo se ta “naša” staza spajala s ovom humanijom iz Bjelskog), I tu je već bilo malo teško. Tu negdje je I Krešo izgubio japanke. Ne, nije išao u japankama na Klek, nego ih je uklavirio (loše, očito) na ranac. 

Klečke vještice
Jednu od legendi zabilježio je Valvasor u 17. stoljeću – a to je legenda o Klečkim vješticama. Po legendi, za vrijeme olujnih noći oko ponoći iz cijelog svijeta na Kleku se sakupljaju vještice, vile, vilenjaci, a njihovo kolo i vrisak dopiru čak do Ogulina.

Nakon tog uspona kroz šumu, još nekih dvajst trideset minuta laganini do doma. Nismo bili nešto posebno umorni, ali onak, svejedno, jedva čekaš da zasjedneš u neki hlad, popiješ pivicu, I da si budeš sav važan, jel. 

Dom ne radi. Khm, Krešo dom ne radi?! Ajde kaj smo ostali bez pive, ali planirali smo malo odmorit, pa na vrh Kleka, pa prespavat u domu, I sve tako nešto, laganini, bez_žurbini. 

Zjenica oka moga je naime, informaciju s weba, da je dom otvoren samo vikendom, naravno sasvm logično protumačio da to znači da je otvoren I petkom. Pa ko bi mu zamjerio. Ipak kad spavaš u petak, djelomično spavaš I u suboti, a subota je vikend. 

No dobro, ipak je u svojoj velikoj mudrosti I poučen iskustvom sa samim sobom, uzeo šator, svi imamo vreće, tak da nije drama. 

Ili ipak je? Naime, nemamo vode, dom ne radi, vodu su zatvorili, šaht koji bi možda mogao skrivat bunar zalokotiran, nigdje putem nismo naišli na izvor…Krešo se već zagrijava, jer nema druge nego da trči do Bjelskog I natrag i spasi žene od žeđi!  No onaj zalokani bunar mi nije dao mira. Nije sad baš da sam si ponosna, ali razlokotirala sam ga, I otkrila vodu J. Ne mogu reć da nam je ta voda ulijevala neko povjerenje, ali vrlo brzo smo se navikli na taj jedan poseban buke – mješavina lišća, piljevine I pokoje kišne gliste. 

Krešo kuha kavicu, Tami I ja čilamo na klupicama I lijeno se prebacujemo iz hlada na sunce I natrag, ko dvije tuljanice, malo dremuckamo, svako tolko otvorimo oko jer Koružnjak ima uobičajeno stodvadeseto preslagivanje opreme u danu, pa nas malo ometa.  Sve u svemu jedno vrlo kvalitetno odmaranje, gdje čak ni ovih dvoje lajavaca nije previše pričalo J.

Nakon nekih sat dva, krenuli smo (a nije nam se daaaaaaalo) na vrh. Stazica lagano kreće uz dom, s lijeve strane jebenica pogled na dolinu neku, selca mala, jezerce, brdašca, svašta nešto slatko, s desne strane stijene za penjače-tu je Krešo malo cendrao di je njemu njegov Neven, kak bi se on sad malo penjao I kaj ga ne bi jedna od nas dve malo “pozihrale”, pa nije to ništ teško. Aha. Budemo.

Klečka špilja
Klečka vršna stijena, okomita, visoka je dvjesta metara. Narod prepričava legendu, da u unutrašnjosti stijene, na velikoj hrpi dukata leži u zmiju pretvorena lijepa kraljevna. Stijena se otvara svake stoljetnice. Ako se u to vrijeme nađe hrabar momak i poljubi zmiju, ona će se istog trena pretvoriti u prekrasnu djevojku spremnu udati se za odvažnog i hrabrog momka. Hrpa će dukata biti miraz.

 

Nakon nekih desetak minuta (I neke bejbi špilje), staza se malo razulari I za Klek skreće oštro desno gore. Instalirane su I stepenice + uže – pravi penzionerski uspon. Malo provlačanje kroz stijene, hop, hop, hop I gore smo.
Hm. Na heliodromu. Vrh je još  malo dalje.
Pogled s Kleka je :vilica do poda: s koje god strane da se okreneš. Sve se vidi. Oš brdo-eno brdo. Oš stijenu-eno stijena. Oš grad-eno grada. Oš selo-eno sela. Oš jezero-eno jezera. Sami Klek nije baš nekaj lijep, taj heliodrom je antipatičan, pa neka, ne znam, meteo-stanica, neke šipke, sajle koje lamaću okolo I tome slično. 

Lagano se šetuckamo natrag, odmjeravamo drugi vrh – Klečice na koji se sutra spremamo, Krešo opet cvili ispod stijena I tak. Ono što nas je prilično iznenadilo je vrlo brzo spuštanje temperature nakon što je sunce zašlo. Dakle, govorimo o 12. Kolovozu. S Kleka sam se spustila u ovome: gojze, tajce, majica, a večer sam dočekala u svemu tome + jakna, hlače, flis, gorotex jakna, kapa, eda bi se na kraju zamotala u zimsku vreću! 12 .kolovoz. 

Inače, iznad ulaznih vrata doma je kamera. Za koju smo mi naivno mislili da ne radi. Kamera ne da radi, nego smo sutradan saznali da ima I on line prijenos http://radioklub-ogulin.hr/kamera/klek.html !! Naravno da smo se zbuksali ispred vrata jer je tamo bilo najtoplije I tam se kuhalo I grijalo, oh da, I plesalo na imaginarnu muziku, razvijalo teoriju obrane od puhova koja uključuje pokvarenu tunu, šator, plinsko kuhalo I još nešto, igralo se horor filmova s čeonim lampama, gađalo cjepanice nožem, uglavnom sve ono što normalni planinari rade.  Inače smo zaista fini I pristojni, tu smo bili ko divljaci. Naprosto ne znam što nam bi. 

Krešo je digao šator na livadici pored doma I mislim da smo već oko 21 popadali mrtvi. 

Taman kad su se puhovi probudili. Njih par. Tisuća. Nisam neko strašljivo žensko po pitanju životinja raznih, ali bila sam sigurna da jutro barem netko od nas neće dočekat živ. To skiči, skače po šatoru, organzira se u postrojbe, razrađuje taktiku, napada, leti, urla, razbija stolove, ruši drveće…drama. Kakvi medvjedi, vukovi, risovi. Puh je najdivljija I najopasnija životinja koju na Kleku možete sresti! 

Ok, kad sam se pomirila s tim da, jbga, netko će nastradat I nema se sad tu smisla živcirat, idem odspavat kolko se još da, dogodio se novi problem. Tamara. Moja draga Tamara spava ko propeler u najvećoj brzini. Mislim, šator je onak, može troje ljudi prespavat u njemu. Ili jedna Tamara. Dobila sam jedno 5 laktova u bubrege I 4 koljena u trbuh. Ako se ne varam čak sam I suzu pustila. U 5 ujutro sam demonstrativno napustila šator sa svojom vrećom dok se kraljica  iskobrljala neka dva sata kasnije fino naspavana sa smajlom od uha do uha: A nema još kavice? 

Prekrasno jutro, buđenje Kleka, sunašce, flafasti oblak iznad Ogulina, polupakiranje I ajmo na Klečice. Iza špilje gdje smo desno išli za Klek, ovdje pičimo ravno za Klečice. Do Kleka nam je trebalo nekih 30-40 minuta. Realno je dovoljno dvadesetak minuta, ali mi smo fotkali, razgledavali, divili se… tzv. “japanski turist” stil penjanja. Do Klečica otprilike sat, iako se može za 30-40 min., ali malo smo “testirali alternativne prilaze”. 

Neobična staza. Dosta strma, zarasla, I ne baš prijateljski raspoložena. Čudan neki filing. Nije nešto opasnjikava, ali nije mi baš bilo ugodno hodati onuda. Jedva sam čekala da se vratimo. I, da, loše označena. Prvi put da smo došli do nekog vrha, a da nismo bili sigurni jel jesmo ili nismo. Zadnja markacija je na nekoj čudnovatoj stijeni u obliku portuna ispod koje je provalija, iznad nje je glonđetina bez ikakvog pristupa, oznake, ičega. Poslije smo pročitali sljedeće (da, da, upute treba čitati prije odlaska na planinu, ok, lako je sad biti pametan): markacija prestaje pod stijenom, a uspon uz stijene moguć je samo iskusnim penjačima.  

Ne znam da bi opet išla na Klečice, nisu me nešto osvojile. No, na Klečicama je Tamara otkrila neku biljčicu koja ima cvijet s mirisom I okusom luka, čega smo nabrale I poslje uvalile u najfinije tuna sendviče ikad J. 

Kad smo se vratili do doma, otišli smo do stijene iznad doma, na nešto što nam je Krešo prodao pod “školski” smjer, da se Tami I ja probamo penjati. Užad, pojasi, penjačice, kacige, sve. I to je sve što na temu našeg penjanja imam reći. 

Nakon “penjanja” smo se u tišini popakirali i istim putem kojim smo došli na Klek, krenuli prema Ogulinu. 

U povratku smo se jako dobro snašli, I izuzetno dobro I skoncetrirano pratili oznake I stazu, te nismo fulali više od pet šest puta, nekih sat do dva uzaludnog hoda. 

Osim što smo se besprijekorno orijentirali, Krešo I Tamara su preko noći postali eksperti za gljive, te su, bez obzira na moje njurganje I kolutanje očima, jednoglasno me proglasivši partibrejkerom I zanovijetalom, nabrali vreću nečega za što su vrlo suvereno tvrdili da su to vrganji, da nemaju kaj drugo bit i kak će sad kad dođemo na Zrmanju tražit kuhara da im to speče s jajima, a ja ću onda biti ljubomorna. 

Ne mogu reći da su pobrali baš sve što je ličilo na gljive. Tu I tamo su se živahno konzultirali, te na osnovu boje klobuka ili konzistentnosti stapke zaključivali da to možda ipak nisu vrganji. Nisam sigurna, ali mislim da su I tartufi bili dio ulova. 

Kod prve kuće u selu smo stali I zamolili tetu da baci pogled na te gljive I veli koja su vrsta. Ne jesu li jestive, jer to naravno jesu, nego koja su vrsta. Znate kak mace imaju sposobnost odskočit s mjesta dva metra unazad I četiri metra u vis? E tak je teta Ogulinka od svojih stotinjak kila odskočila kad joj je Tamara otvorila vrećicu “vrganja”. Uglavnom to su neke strahovito otrovne beštije I dobro da nam nisu otpale ruke I iscurile oči od gledanja I diranja. Krešo I Tamara su zaključili da je teta bila zla I ljubomorna I da nas je sigurno pratila I čekala da bacimo tu vreću tak da si ih ona uzme. 

Osim gljiva, u povratku smo cijelo vrijeme tražili Krešine japanke. Našli jednu. Još uvijek stoji u ormaru, čekajući sljedeći izlet na Klek kada ćemo sigurno pronaći drugu (Tamara). 

Sretno pronašli auto, popili pivu u Ogulinu I krenuli prema Zrmanji. 

Poznato je da je Klek čarobna planina na kojoj, osim vještica, ima i vila planinkinja. To su lijepe žene, obučene u bijelo sa sposobnošću da lete, dobre su i rado pomažu ljudima. Gdje ima vila, ima i vilinske vode. A vilinska voda teče iz Vrela Cesarovac.

Legenda kaže da svaka žena koja popije vode “s Cesarovca”, postane lijepa, dobra i zauvijek mlada. Ako pak muškarac popije vodu “s Cesarovca” oženit će se Ogulinkom.

 

Ivona S

 

http://www.ogulin.hr

http://www.tz-grada-ogulina.hr

http://www.plsavez.hr/

Alan Čaplar – Planinarski vodič po Hrvatskoj, 2011

Ostale fotografije sa Kleka pogledajte u našoj foto galeriji!