Dugo smo planirali neku mrvicu ozbiljniju šetnju (od okolnih brdašca) koja to kao i nije. Samarske stijene poznate su po ljepoti a uz to i relativno blizu Zagreba. Dolazi proljeće, u Zagrebu je 20 stupnjeva i to je to, idemo. 

Pomalo uzbuđeni i kao dobro pripremljeni idemo Maki, Marko i ja na naš prvi izlet u sleep over aranžmanu. Kad malo bolje razmislim ovo je jedan od onih izleta koji spada u kategoriju kako ne planinariti, ali čovjek uči dok je živ.

No dobro… Petak popodne Marko i ja izlazimo ranije s posla (Maki ionako ima klizno radno vrijeme) i krećemo put Ogulina i sretni smo jer smo si kao skinuli sve s neta što nam treba. Trebalo je izgledati ovako: do Ogulina pa prema nekom selu i tamo skretanje s glavne ceste na makadam, 14 kilometara autom i šetnja od najviše sat vremena do Ratkovog skloništa. 

A izgledalo je ovako: došli smo do Ogulina za čas, čak i prije vremena taman za kavicu na suncu. Polako krećemo autom, tu su već počele male nesigurnosti u vidu gdje je to skretanje i da li je to taj makadamski put i što smo mi u stvari skinuli s neta. Na kraju smo jednoglasno odlučili kojim putem krenuti i eto nas krenuli. Kilometraža na nulu “štopamo” 14 km ponosni jer imamo svu opremu, hranu, vodu, Krešinu baterijicu, neko nove cipele i jaknu. 

Super smo veseli vozimo 10 na sat po zavojima kad iza jednog snijeg. Lagani šok jer smo shvatili da je predubok snijeg i da dragi autić to neće ispeljati. Svi pogled prema štoperici kad ono tek smo na 7 kilometru. Malo smo kao razmišljali i naravno idemo dalje pješice, brzinsko presvlačenje u autu, natrpani ruksaci na leđa, novi štapovi koje sam dobila za rođendan i krećemo. Tko bi mislio da će na pola puta biti snijega kad je zg-u 20 stupnjeva totalni amaterizam :). 

Nije da nije i u planini toplo pa se fino na gornjem sloju snijega napravio led od postepenog topljenja snijega, hodamo kao po tanjurima jer ako krivo staneš noga propadne skoro do  koljena i vrlo brzo se umaramo. Naravno i zato jer imamo ruksake na leđima i hrpu nepotrebnih stvari jer ne znamo bolje, i polako shvaćamo da moramo hodati više od  8 kilometara od predviđenog plus uspon prema Ratkovom skloništu koji traje cca 45 minuta. Definitivno premalo vremena da nađemo Ratkovo sklonište za dana. Što je tu je hodamo mi najbrže što možemo pomalo šutljivo , odmjeravajući jedan drugoga koliko tko može ishodati u ovakvim uvjetima, pokušavajući ubaciti neku šalu i pošalicu čisto da održimo nekakvu atmosferu. Još je malo dan , tako da dobro vidimo medine otiske baš po tom putu po kojem i mi idemo. Hodamo dalje i evo i posljednje počivalište nekom planinaru, sva sreća da hodamo po ravnom. Već je debelo sumrak i napokon smo došli do početka uspona za sklonište i sretni smo jer kao znamo kamo idemo. Kad je krenuo uspon oštro uzbrdo s ruksacima i sa još većim propadanjima nogu skoro do bedra, uopće ne vidimo put već jedva opažamo markacije na drveću, palimo lampice i nadamo se da je blizu. ali eto nije baš, malo malo se vraćamo na zadnju markaciju, tražimo sa lampicama sada već u mrklom mraku. Ali idemo dalje… ne znam stvarno kako smo uopće uspjeli po mraku naći samo sklonište jer naravno da nismo imali rezervne baterije i sve lampice su se ugasile valjda minutu nakon što sam doslovno presretna čula Makija i Marka da smo ga našli. 

Jedva dolazim do tamo i ulazimo unutra. Unutra je hladno, mračno, dosta uništeno ali nema veze, sad smo heroji jer smo ipak stigli. idemo u potragu za drvima jer nismo gotovo ništa uzeli po putu makar smo znali da moramo ali dramica oko pronalaska skloništa je bila prevelika. 

Krenuli smo u potragu za drvima po snijegu i ledu :) , možete si zamislit kako je to izgledao. Uglavnom od muke i jada smo doslovno iščupali omanje drvo, ispili ga i zapalili. Napokon malo olakšanje toplo je i nešto smo pojeli. Nije nam bilo do neke šale tako da smo ubrzo zaspali. Smrznuti ujutro se budimo nikakve volje i nakon tolikih uzbuđenja na kraju se u minuti dogovaramo da idemo doma jer kroz prozor se opet ništa ne vidi od oblaka ili magle, tko zna. Pakiranje i za čas se počinjemo spuštati prema natrag tužni jer u biti smo trebali napraviti đir od Samarskih do Bijelih stijena a mi na putu kući.

Naravno da je na putu doma granulo sunce koje bi dočekali da smo se malo strpjeli gore, i naravno da smo već na pola dana bili u Ogulinu opet na istoj terasici, na sunčanoj kavici i u povratku smo završili na Mrežnici u kratkim rukavima na zasluženoj pivici i sunčanju opet :). Sad smo malo pametniji pa znamo što nam treba , držimo se plana i znamo što trebamo provjeriti prije nego idemo nekuda. Ipak je pametnije na takve pohode uzeti nekoga tko je malo iskusniji i koji zna otprilike što bi se sve moglo dogoditi. 

Nakon što smo nakon par dana uopće shvatili što nam se sve moglo dogoditi bili smo još sretniji što smo doma došli u jednom komadu, a kad mi je frendica uz to rekla da u to doba na tom području obitava dosta medvjeda koji se baš sad bude iz zimskog sna…. moram li vam još što reći. I kada mislite da ste mislili na sve vjerojatno niste. Svako iduće planinarenje nas je naučilo nešto novo i tek sad nakon gotovo godinu dana planinarenja znam da još jako malo znam.

Tamara Petrović

Više fotografija sa Samarskih stijena provjerite u našoj foto galeriji!

Wiki: Bijele i Samarske stijene su strogi rezervat i nalaze se u središnjem dijelu Velike Kapele u Primorskoj-goranskoj i Karlovačkoj županiji. Rezervat je proglašen 24. siječnja 1985. g. na površini od 1175 ha. Reljef obuhvača brojne bizarne vapnenačke stijene. Na kamenim blokovima raste šuma jele, smreke te bukve.

 

Najviši vrh Samarskih stijena iznosi 1335 m a zapadno od njih nalaze se Bijele stijene s najvišim vrhom od 1302 m. 1952. godine planinari PDS „Velebit” iz Zagreba podignuli su „Ratkovo sklonište”. U rezervatu se nalaze se najraznolikije pojave kraške prirode. Od flore tu se nalaze primjerice runolist, srčanik, dragušac. U sačuvanoj prirodi žive primjerice medvjedi, lasice, puhovi i kune.