Družeći se prečesto s ekipom speleologa, rezultiralo je mojom odlukom da se napokon zavučem pod zemlju. Kakav bi ja to predsjednik udruge bio kad ne bih probao sve što naše malo društvo nudi?! 

 

 

Nedjelja je ujutro i krećemo poznatom cestom iz Samobora preko Stojdrage i ostalih sela i zaseoka prema Sošicama. Tu negdje pred skretanjem za Sošice i Stari grad Žumberak, cesta se odvaja i nakon nekih 2.5 km, stižemo na naše odredište. Drašći vrh.  

Navlačimo na sebe „kordure“ – nešto nalik radničkom kombinezonu, rukavice, kacige s instaliranim lampama i spuštamo se preko njive drito pred ulaz u špilju. Već na samom ulasku u špilju primjećuje se razliku u temperaturi. U špilji je bitno toplije nego vani i vlada poseban osjećaj spokoja i mira koji se može usporediti s meditacijom. Alen, Tamara i ja krećemo prvi, a Domagoj i Aki nas ubrzo stižu. Na parkingu se okuplja još ekipe i neki su od njih na speleološkoj školi. Alen za njih postavlja uže za osiguranje na prvom strmijem skoku i mi krećemo dalje.  

Od ovog trenutka pa sve do izlaska iz špilje, uglavnom se provlačimo kroz meander – uske prolaze između stijena. Za razliku od slobodnog penjanja po stijenama, ovdje se uglavnom kreće gibanjem tijela kroz meander, tako da podsjećamo na gliste u blatu. Malo se penjuckamo i provlačimo s gornje strane, pa se odmah zatim spuštamo i ulazimo u nove “dvorane“. Nakon nekih 150m dolazimo do prvog suženja zvanog “Zubini”. Nastavljamo dalje kroz „Flash mashinu“, vrlo slikovit naziv onoga kroz što se provlačimo, pa nastavljamo kroz “kastigu” i dolazimo do manje dvorane imenom „Tri tenora“. Tu se nalazi malo jezerce. Slijedi odmor i nastavljamo kroz novi niz uskih prolaza. Spuštamo se i penjemo još nekih 15m i kroz par minuta stižemo do tzv „Sifona“.  

Dalje nastavljamo samo Alen, koji ide pronaći izgubljenu transportnu vreću i ja, koji to jednostavno moram proći. Slijedi do sad najsloženiji dio puta gdje doslovno legneš na pod i provlačiš se ispod stijene nekih 15-20m. Prolaz je stvarno skučen i prilično nelagodan. Alen mi je tek kasnije objasnio da kad bi tu, nakon sifona, recimo slomio nogu, to bi značilo da ostajem u špilji barem mjesec dana. Na tom je mjestu nemoguće izvlačenje na nosilima! Prolazimo sifon i nastavljamo sve do mjesta gdje naša avantura završava, za sada. Dalje ne možemo jer nam za daljnje kretanje kroz špilju treba spravica za spuštanje i penjanje po užetu, a to nemamo sa sobom i trajalo bi predugo. Došli smo do nekih 55m duboko i 800m daleko od ulaza. 

 

..sredinom 90 godina Dolača je istraživana od strane Speleološkog kluba Samobor . Zbog specifične konfiguracije objekta, krajem 90-ih godina odustaje se od danjih istraživanja, te se tek početkom 2009 godine ponovno nastavlja istraživati. U lipnju i studenom 2011 nastavlja se s istraživanjem i u posljednjoj akciji dolazi se do trenutnog kraja špilje. Dok se ne pronađe novi kanal. Daljnja istraživanja zahtijevaju višednevne boravke u podzemlju, tehničko penjanje, ili proklesavanja u najnižim dijelovima špilje..

 

Sada se još samo trebamo vratiti istim putem nazad. Nevjerojatno, ali sve što smo do sad prošli, na povratku mi se čini teže i kompliciranije. Ne znam da li je to radi umora, konfiguracije špilje – jer sada se uglavnom penjemo ili to što sam tu došao ravno iz noćne smjene, ili sve to zajedno! Na povratku sam kroz kastigu, čak lagano zaglavio, pa mi Tamara pomaže da se iskoprcam. Mimoilazimo se s ekipom koja je krenula u špilju nešto iza nas i nakon kraćeg odmora i upoznavanja, nastavljamo prema izlazu. Na kraju dolazimo do Zubinija kojega na ulasku nisam niti primijetio, a sada mi se čini nesavladiv! Slijedi kraća borba čovjeka i stijene i plok – vani smo! Cijela tura je trajala nekih 3 sata. Oči se polako privikavaju na dnevno svijetlo i tek sad mi se počinje vračati osjet mirisa. Ovako se valjda osjeća medo nakon zimskog sna kad napokon izađe iz špilje?! U svakom slučaju nezaboravno iskustvo koje definitivno moram uskoro ponoviti.

 

Špilja Dolača je po duljini trenutno 55. špilja u Hrvatskoj i najdublja je u sjeverozapadnom djelu Hrvatske. Po postanku je fosilni ponor sa povremenim tokom, a specifična je i po tome što je nastala u dolomitnim stijenama koje nisu tako topljive kao vapnenačke. To je ujedno i razlog što je tako uska i zahtjevna. Prosječna joj je godišnja temperatura 11C.

 

Dolača slovi za jednu od težih špilja za istraživanje kod nas.

Ostale fotke iz Dolače provjerite u našoj foto galeriji.