Ljeto, početak kolovoza, vrućina, usred godišnjeg sam. Zvoni budilica, pola pet! Pa šta me natjeralo na ovo?! Spremanje, ispijanje kave, i u pet smo već na parkingu Paklenice. Cilj: Sveto brdo, daleko ispred (i iznad) nas.

Malena ekspedicija od tri člana (Ivona, Šokre i ja) kreće na šetnjicu od nekih osam sati. Meni prvi put šetnjica na brdo više od visine omanjeg nebodera (a u toj visini su Okić, Oštrc, Japetić, Ravna gora, ..). 

Ohrabreni mučkim izvrtanjem istine od strane našeg vodiča o nekakvim dolascima na cilj za 2-3-4 sata, a više od omamljenosti i uspavanosti, prvi dio puta (po meni i najteži), prolazimo relativno brzo i bezbolno. Nakon dva (možda i malo više) sata hoda stižemo do napuštenog sela / kuće i odlučujemo napraviti kratku stanku. Voda iz bunara, čokoladice, konzultiranje karte i krećemo dalje, prema Ivinim vodicama. Do tamo, prema natpisima, treba nam nekih tri sata. 

Dan prekrasan, bolji ne možeš ni zamisliti. Gledam sve to oko sebe i razmišljam o nekim ranijim godišnjim odmorima. Nemreš vjerovat šta propuštaš a da ni ne znaš. Nastavljamo hodanje i sve do nekih sat vremena prije Ivinih vodica podnošljivo. I onda kad si siguran da se do cilja nećeš pošteno ni umoriti kreće malo strmija priča. Tih zadnjih sat vremena do Ivinih vodica izgledali su mi da u najmanju ruku traju deset sati. Nemrem dalje. Čovječe, ovo dvoje mi pobjeglo, osjećam se ko šepava baba. Gledam na sat, pa na ajfon (naravno da smo sve skupa trackali, naravno dok baterija nije rekla doviđenja, od muke valjda) i mislim si da nemre to tak još dugo. 

Ok, nekako sam preživio sve to skupa i stigao do skloništa br.1. U to je vrijeme (op.a. ljeto 2011.) sklonište na Ivinim vodicama navodno je bilo u puno lošijem stanju od onoga na Vlaškom gradu. To smo saznali po bespućima interneta pri pripremi za ovu rutu. Gledam, onak, pa uopće mi to ne izgleda loše. Ako je ovo katastrofalno onda nas u Vlaškom gradu čeka hotel s minimalno tri zvjezdice. Super! 

Nakon kraćeg odmora krećemo dalje, prema Vlaškom gradu. Sad je već sve lakše, odmorili smo se a i do tamo nema neke visinske razlike koju moramo savladati. Stižemo do Vlaškog grada i pogađate, Vlaški grad je u katastrofalnom stanju! Pretpostavljamo da se kolonija puhova ušuljala u sklonište preko ostavljenog otvorenog prozora. Čovječe, nemremo tu ostat spavat. Nakon kratkog vijećanja pala je odluka da se nećemo vraćati do Ivinih vodica, već ćemo pored Vlaškog dignuti šator (da, znamo da ne bi smjeli, al šta ćeš, viša sila) i na tom mjestu odmoriti. 

Pričekali smo par sati da se sunce malo smiri (ipak je kolovoz a od Vlaškog grada do našeg cilja, Svetog brda, više nema hlada) i nastavili dalje. Taj zadnji dio uspona dobrano me podsjetio na onaj od par sati prije – nikad kraja, a sve prilično strmo. Bez imalo patetike, ovaj dio uspona puno smo lakše prošli, što zbog toga jer smo znali da smo na kraju puta, što zbog predivnih scena koje vidiš na putu do Svetog brda. A na vrhu – RAJ! 

Okreneš se lijevo – more i otoci, pogledaš ispred sebe – Velebit svom svojom dužinom (imaš osjećaj da možeš mahat ekipi na Alanu), pogled desno – Lika. Ma mrak! Zbog ovoga se stvarno isplatilo doći! Kratka uživancija na vrhu i povratak do šatora na Vlaškom gradu. 

Nakon klope i ćorkice popraćene napadom krda puhova na naš šator (ok, čuo sam da je bio samo jedan) odlučujemo se za povratak ostavljajući Vaganski vrh za neku drugu priliku. 

P.S. još jedan detalj sa kraja puta. Prvi put u životu osjetio sam da je asfalt ustvari mekan! Stvarno, nakon zadnja dva sata hodanja po kamenu i stijeni Paklenice, asfalt pod nogama mi se činio kao pijesak!

Marko Hrnjak

Ostale fotografije sa Svetog brda provjerite u našoj foto galeriji!