Weisshorn – 4506 mnv. Peninske Alpe, Švicarska
Istočni greben AD, III (I, II) M, led i snijeg do max 45 stupnjeva.

 

Kada smo prvi put nakon uspona na Zinalrothorn 2010. g., vidjeli Weisshorn, bilo je jasno da će to biti naš sljedeći Alpski vrh. Od tada je prošlo 3 godine…

 

Polazak 28.07.

---

 

Ove godine nakon silnih peripetija oko odlaska, ipak se nekako sve uspjelo posložiti i Neven i ja bili smo na putu za Švicarsku.

 

Dolazimo u autokamp Randa (1409 mnv) u blizini poznatog Zermatta u poslijepodnevnim satima. Pijemo pivu, kuhamo večeru i pripremamo se da sutra ujutro krenemo prema Weisshornhutteu, našoj bazi za uspon na Weisshorn. Pratimo prognozu već par dana i za sutra je najavljena kiša u dolini i par cm snijega na visini iznad 4000 mnv. Nije bed, malo ćemo pokisnuti na putu do doma i već iduće jutro jurišamo na vrh.

 

Kiša je počela padati tokom noći da bi se ujutro, kada smo trebali krenuti, pretvorila u pljusak.

 

Kišno jutro u Randi 29.07.

---

 

Ok, nastavljamo po planu. Tuširanje, pakiranje stvari i odjava iz kampa. Pijemo kavu u kampu i ponovno se čudimo kako Švicarci mogu napraviti tako dobru čokoladu, a nikako im to ne uspijeva s kavom! Zovemo domara u Weisshornhutteu i odjednom šok! Prognoza se bitno mijenja i očekuje se dosta snijega, pa predviđeni uspon za dan poslije, utorak, nikako ne dolazi u obzir. Ne isplati nam se dva dana plaćati dom dok čekamo da se vrijeme stabilizira, radije ćemo ostati u dolini i šetuckati okolo. Kiša bi ionako uskoro trebala prestati…

 

Padala je do kasno navečer, a mi smo ko dva sirotanovića sjedili u autu i umirali od dosade.

 

Tokom dana je na visini iznad 4000 mnv palo 50 cm umjesto najavljenih 10 cm snijega! Već nam je tada bilo jasno da su male šanse da toliki snijeg iscuri sa grebena za jedan dan, tako da i srijeda kao dan uspona postaje malo vjerojatna. Čekamo jutro kada ćemo ponovno provjeriti prognozu i vidjeti na čemu smo.

 

Gornergrat 30.07.

---

 

Zovemo dom i dobivamo potvrdu da je palo previše snijega i da su uvjeti na Weisshornu jako loši. Utorak i srijeda su su bili jedini dani stabilnog vremena jer je prognoza od četvrtaka nadalje loša. Ko sumanuti prevrćemo po vodiču i tražimo varijantu B u kojoj ćemo se popeti na bilo što penjivo u ovakvim uvjetima. Sve što nam se svidi brzo pada u vodu jer nakon poziva u dom podno vrha dobivamo isti obeshrabrujući odgovor. U međuvremenu nam se javlja Igor, naš centar za vezu iz Samobora ;-) i predlaže nam Dufourspitze.

 

 

 

Drugi vrh po visini u Alpama i jedan od vrhova koji bi eventualno po ovakvom snijegu mogli popeti. Pakiramo stvari i kasno popodne na putu smo iz Zermatta prema Gornergratu na 3100 mnv pod punom ratnom spremom. Od vrha se sada trebamo spustiti nekih 300 mnv do glečera i popesti 250 mnv na Monte Rosa hutte.

Uspon od 1600 mnv do Gornergrata toliko me iscrpio da sama pomisao na to da sutra krenemo na vrh i prtimo snijeg još 1800 mnv do vrha, koji mi ni najmanje nije interesantan, stvara u meni osjećaj potpune ravnodušnosti. Demotiviran sam i jedini razlog zašto bi se uputio na takvo mučenje je taj da opravdamo novac koji smo potrošili na put do Švicarske. Neven me još neko vrijeme pokušava nagovoriti da ipak odemo, a ja se samo želim što prije vratiti do auta i krenuti doma. Što se mene tiče, ova tura je završila.

 

 

 

Na putu nazad tješimo se da će biti još Alpa i da vrijeme jednostavno nije bilo na našoj strani. Tabanamo do kasno u noć i po silasku u Zermatt, jadni i iscrpljeni, saznajemo da nam je otišao zadnji direktni vlak do Rande. Vozimo se do Tasha i onda do Rande hodamo nekih pola sata po cesti i po mrklome mraku. Do auta stižemo u ponoć. Prespavat ćemo i ujutro se vraćamo doma.

 

Ajde još jednom provjeri prognozu za četvrtak, žica Neven.

 

Gledam i ne vjerujem! Odjednom je četvrtak OK. Ofrlje izvještavam Nevena i sav mokar i iscrpljen zavlačim se u vreću. Sada mi je svejedno i samo se želim vratiti doma.

 

Weisshornhutte 31.07.

 

---

 

Budim se sav strgan od pokušaja spavanja na sjedalu auta i prvo što vidim je Nevenov divlji pogled. Ajmo! Krešo kaj briješ, idemo!! A u k… ovaj neće odustati. Kuhamo si kavu, ponovno spremamo opremu i dok još nisam došao sebi, bili smo na putu prema Weisshornhutteu.

 

Staza kreće od željezničke stanice u Randi i nakon prelaska ceste i mosta klasičnom planinarskom stazom vijuga do doma. Na pola puta nalazimo pojilište gdje si nadolijevamo vodu. Na povratku je presušilo!

 

Uspon od 1500 mnv prolazimo za nekih 4-5 h. Kod doma smo oko 14 h i Neven odmah kreće u izvidnicu smjera. U to se vrijeme već nekolicina ljudi vraća s vrha i daje nam svježe informacije. Uspon je izvediv, treba samo biti brz jer još ima snijega koji se naslagao na led pa nije zdravo po tome hodati kad omekša u popodnevnim satima. Vele da bi nama sutra trebalo biti lakše.

 

Stojimo ispred doma, kuhamo si tjesteninu s tunom i svako malo bacamo pogled na vrh koji mi sada izgleda zastrašujuće velik, a istočni greben mi izgleda strmije od onoga što sam očekivao. Po to sam došao i za to sam se pripremao, pa ipak…

 

 

 

 

Prije spavanja kuhamo još jednom tjesteninu i pokušavamo platiti račun u domu. Ne, plaća se po povratku s vrha. Nisam ziher da li je riječ o poznatom i jedinstvenom gostoprimstvu domara ili je to: tko se vrati, plati ;-) . Svi su rano legli na spavanje ali imam osjećaj da baš i ne spavaju, što zbog nesnosne vrućine u spavaoni, što zbog tisuću misli koje ti prolaze kroz glavu.

 

 

Dan uspona 01.08.

---

 

U sobu ulazi domar i budi nas riječima da je 02:00, doručak je spreman.

 

U blagovaoni neka trula atmosfera, koga god pogledaš taj spusti pogled i nitko ništa ne priča. Mislim da nas nema više od 13. U 02:45 Neven i ja zadnji izlazimo iz doma i stazom iznad doma idemo prema Schali glečeru. Po putu stajemo natočiti si glečerske vode, jer je ko za inat nestalo vode za kupiti. Po mraku priječimo manji komad Schali glečera i ulazimo na donji dio grebena koji presijecamo. Neven odmah uočava ulazni skok drito kroz slap. Prelazimo kratku, laganu stijensku dionicu i na vrhu izlazimo na Schali glečer. Od tuda se glečerom penjemo sve strmije i strmije (tek smo pred vrh stavili dereze) do ulaska na istočni greben.

 

Tragova s glečera u stijenu ima više ali oštro Nevenovo oko po mraku primjećuje onaj pravi. Ulazimo u smjer. Ide glatko, I, II pa koji skok težine III. Cik-cak staza nastavlja krušljivim terenom sve do Fruhstuck platza. Postavljeni su i čovječuljci za lakšu orijentaciju.

 

Fruhstuck platz – 3915 mnv (malo komotnije mjesto za odmor prije početka stijenskog grebena – tornjeva)

 

Oko 900 mnv od doma. Do tuda nam je trebalo nekih 3,20 h. Za usporedbu, točno toliko nam je trebalo prije par tjedana za uspon po Studllgratu od doma do vrha Grossglocknera. Sada smo na grebenu i od tuda počinje niz kamenih tornjeva naslaganih jedan iza drugoga. Težine do III. Sve ih penjemo po vrhu, osim prvog i zadnjeg, koje zaobilazimo po desnoj strani. Zadnjih par je spojeno uskim, svega desetak cm širokim, snježnim mostovima. Ne ulijevaju povjerenje. Kroz njih su izbušene rupe od cepina skroz na skroz i znamo da moramo biti brzi kako bi nas držali na povratku kad zapeče sunce.

 

 

 

 

Za prelazak stijenskog grebena trebalo nam je oko 1,30 h.

 

Sljedeća dionica se sastoji od snježnog grebena. Ponovno stavljamo dereze. Taj dio prelazimo relativno brzo i izlazimo na ledenu krijestu nagiba do 45 stupnjeva. Led je prekriven snijegom i stvarno treba paziti kod svakog koraka. Korak po korak u cik-cak liniji s dosta odmora (više zbog mene, čitaj: tu sam stvarno, al stvarno krepao) dolazimo do zadnjeg dijela uspona.

 

 

 

 

Izlazak na vrh je tehnički možda najzahtjevniji dio uspona. Radi se o kombinaciji leda, snijega i suhe stijene. Neke dvije dužine užeta i napokon smo na vrhu, na koji izlazimo oko 9h. Na vrhu nas je bilo četvero i to je već bilo previše ljudi za takav vrh. Čestitamo si, nazdravljamo rakijom, čokoladica, fotkanje i spremamo se za spust. Za uspon nam je trebalo 6,30 h, a sada treba sići istim putem.

 

 

Silazak 

---

 

Prvi dio pod vrhom oprezno otpenjavamo i onda na snježnoj krijesti ubrzavamo tempo i direktnom se linijom spuštamo do snježnog grebana. Na uskim se mostićima koristimo tehnikom điha-điha (zajašeš ga i povlačiš se rukama). Snijeg još uvijek drži ali ne bi baš iskušavali sreću priječeći ga. Na mjestima je perforiran rupama cepina, a pad bi te sigurno prizemljio u podnožje grebena. Nekako nismo za direktdrajv spuštanje! Dolazimo do zeznutog dijela spusta, kameni tornjevi. Dva najveća abseilamo, a sve ostale otpenjavamo.

 

Još samo malo i eto nas ponovno na Fruhstuck platzu. Tek sada se možemo malo opustiti! Neven pali cigaretu, jedemo čokoladice i odmaramo nekih 10 tak minuta, dalje je puno lakše. Sada više ne moramo žuriti pa se spuštamo polako, svako malo stajemo i uživamo u pogledu. Dan je prekrasan i mogu se vidjeti svi 4-tisućnjaci u krugu. Mrak!

 

Zadnji skok i na glečeru smo.

 

Sada sunce prži nemilo, a mi smo bez vode. Čini mi se da nikad kraja glečeru i još nam dereze rasturaju noge. Na kraju glečera, kod ulaska u zadnji dio grebena, ponovno slap! Popili smo svaki po litru glečerske vode, jednostavno ne možeš ugasiti žeđ. Skidamo dereze, punimo bidone i nastavljamo po zadnjem stijenskom dijelu. Par kraćih skokova otpenjavamo i na zadnjoj smo flanki glečera koja vodi prema domu. Neven još jednom staje napraviti par fotki, a ja idem u dom riješiti račun.

 

Kod doma smo bili oko 15:30 h. Tek sada, tu kod doma, dok pijemo pivu i rakiju, čestitamo si na ispenjanom vrhu. Po ko-zna-koji-put preslagujemo opremu i mrtvi umorni krećemo prema Randi.

 

 

 

 

Muko Isusova. Nikad kraja stazi..

 

Trebalo nam je nekih 4-5h s puno odmora do auta u Randi. Na divlje se tuširamo u kampu, taman je nestalo tople vode al nije bed, može i hladnom. Trpamo stvari u auto i vozimo se par km do izletišta kraj ceste da si skuhamo klopu i nastavimo put doma. Jedva žvačemo tjesteninu i tunu koja nam sada već izlazi na nos. U želji da što prije dođemo doma, nadobudno sjedamo u auto, ali nakon pola sata Nevenove vožnje i pola moje spuštamo se u Italiju i na prvoj benzinskoj parkiramo i tonemo u san pravednika. U tri dana prošli smo preko 9000 mnv i umor radi svoje, glupo bi sada bilo izginuti na cesti…

 

---

 

Copy from Summitpost.org

 

Weisshorn is one of the most beautiful peak of the Alps.

The Weisshorn is not as popular as the Matterhorn is, but is a higher peak towering to 4506 meters. The ascent is slightly harder and longer than Matterhorn ascend, but of higher quality.

Its normal route via the East Ridge is physically and technically demanding, with a tricky and exposed rock ridge requiring care.

Because of the difficulties and the long distance to the summit (1600 Hm), there are not many climbers who go’s to the summit.

 

 

 

---

Autokamp Randa
28 CHF 2 osobe, mali šator, auto i taxe
Parking 5 CHF po danu
Wi-Fi 2 CHF za 24h

Weisshornhutte
Noćenje za 2 osobe, 1L vode, 2 doručka i 2 pive 80 EUR

 

---

 

Akteri: Neven Govedarica aka. Gonič robova (penjali smo paralelku s time da je Neven bio prvi) i Krešimir Koružnjak aka. Nemrem-više-buraz-daj-da-malo-predahnem-konj-te-…

Text: Krešo Koružnjak
Foto: Neven Govedarica

 

 

 

 

 

Ostale fotografije sa Weisshorna provjerite u našoj foto galeriji!