Mladinska smer u sjevernoj stijeni Storžića 2130 mnv, Kamniške Alpe, Slovenija, 620 m, IV+ (II-III), max 75%, M
Prvi slobodan vikend nakon dužeg vremena i prognoza za Alpe je super. Naravno da kada sam ja slobodan nitko ne može ići ili ima druge planove.
Roman izvlači situaciju, i mada nije penjač, bolja je opcija nego da idem 600 metarski smjer odsolirati! S Romanom sam bio puno puta po Alpama, i to što nema penjačkog iskustva, osim uspona na Grossglockner po Studlgratu, nadoknađuje njegova vrhunska fizička pripremljenost i snaga.
Plan je da ja prvi penjem sve teže skokove u stijeni i postavim eventualna među-osiguranja dok će me on za to vrijeme osiguravati-toliko zna baratati s užetom i opremom.
Krećemo u subotu rano ujutro i za nekih 2,5 h stižemo u Lom pod Storžićem. Autom do Doma pod Storžićem ne možemo jer je cesta zaleđena, pa nastavljamo pješke. Staze nema, pa improviziramo kroz šumu u pravcu Storžića, koji se sada jasno vidi ispred nas. Kod doma se ne zaustavljamo i produžujemo prema mjestu pod stijenom gdje bi nam trebao biti ulaz u smjer. Gledamo skice i fotografije ulaza i pokušavamo odrediti koja je „grapa“(kuloar/prolaz) Kramarjeva.
Kramarjeva grapa ili smer je ono što smo odlučili ispenjati.
Dolazimo do najljevije grape (barem mi mislimo da je tako), i počinjemo s pripremama. Prvi mi se skok čini nekako predugačak (cca 30 m ), nema snijega na tom dijelu, pa je to valjda razlog što je ulaz u sami smjer nešto niže. Slažem prvi štand na nekom drvetu i osiguravam Romana. Nakon prvog skoka ulazimo dublje u zasniježenu grapu. Snijega je malo, ali je zaleđen i odlično drži težinu. Nekakvih stotinjak metara uspona pod 60 % nagiba i potpuna uživancija. Roman se odjednom pretvara u Uli Stecka i pretrčava me sve do mjesta gdje završava snijeg i otvara se kraći skok u stijeni. Na izlasku sa snijega, nagib se povećava na nekih 80 % i snijeg postaje premekan da bi nas držao, pa izlazim na stijenu desnom varijantom. Roman me slijedi i nakon kratkog skoka opet smo na tvrdom snijegu. Dalje se redaju dulje i kraće snježne dionice do max 60% nagiba i uglavnom kraći skokovi u stijeni težine II.
Nakon nekih dva sata uspona napokon ugledamo čuveni bivak na putu Kramarjeve smeri. Sve bi bilo super da nismo stotinjak metara iznad bivka i nekako previše lijevo u odnosu na njega!?
Vadim skicu cijele sjeverne stijene Storžića i ubrzo shvaćam da smo u Mladinskoj, umjesto u Kramarjevoj smeri! Trenutak je da se popije malo čaja, pojede čoksa i donese odluka o nastavku. Znam da Mladinska smer nije bitno teža od Kramarjeve i Roman solidno svladava sve penjačke dionice pa nema razloga da ne nastavimo dalje!?
Slijedi zadnja trećina uspona kaje je ujedno i najteža. Snijeg dolazi do max 75% nagiba, ali još uvijek drži savršeno. Jedini ozbiljniji problem nastaje u 1,5 m uskom kaminu koji je prilično zaleđen i ispod njega je gadan pad od hm, pa previše metara! Težina skoka na tom dijelu, zbog zaleđenih hvatišta, mogla bi biti IV+, i jednostavno ne vidim mogućnost postavljanja među-osiguranja. Spremam cepine i skidam rukavice, a moje monopoint dereze napokon dolaze na svoje ;).
Nakon kraće borbe čovjeka i stijene, izlazim na goli led nakon kojeg slijedi još jedan, nešto lakši, IV- detalj. Tu u početku drugog detalja zabijam klin i montiram gurtnu kao „backup“ i imamo mrak štand! Roman se bori ko lav i drama je ubrzo gotova. Redaju se još po koji lakši skok i snježne dionice, koje nisu padale ispod 75% i za kraj nekih 50 m lagane šetnje do izlaza. Izlaz više-manje podsjeća na pakleničke kukove, osim što nema pogleda na more. Prekrasan sunčan dan s vrlo malo vjetra kao nagrada za kraj.
Za nekih 10-ak minuta dolazimo po grebenu na vrh Storžića na 2130 m i usput prolazimo preko izlaza nesuđene Kramarjeve smeri.
Krešo K
Ostale fotografije provjerite u našoj foto galeriji!